Upoznajmo se

Bok. Moje ime je Sandra. Calpurnia Handmade je moje malo samo-ostvarenje. Nikada nisam mislila da ću raditi nešto "s rukama" ali sam uvijek imala duboko poštovanje prema ljudima koji JESU stvarali nešto novo upravo na taj način. Ja, koja sam magistrirala poslovnu informatiku, uvijek sam sebe vidjela na računalu u nekom uredu, a ako sam ikad i pomišljala na nekakav kreativan hobi onda je to oduvijek bilo pisanje. Nikada mi nije bilo ni na kraj pameti da bi izrada nakita bila nešto što bi meni - ne samo "išlo" - nego i postalo hobi iz ljubavi, pa i obrt u konačnici. Ali život piše priče. Dok mi kujemo planove, svemir se smije. I dan danas mi je sve to pomalo nestvarno.

Zapravo, ako je ikad bilo nezgodno vrijeme za otkrivanje nečega što bi zahtjevalo vremena, strpljenja, kreativnog duha, energije, volje - e, to je onda bilo baš takvo vrijeme u koje sam ja otkrila svoj hobi. Umorna, neispavana, novopečena mama - odgledala bih si pokoji YouTube video za opuštanje kad bih uhvatila nešto vremena između mijenjanja pelena, hranjenja, kuhanja, uspavljivanja, tiješenja... I, kako to obično biva na YouTube-u, prije ili kasnije završite gledajući neki video koji vam je niknuo u prijedlozima bez da zbilja znate zašto. I ja sam.

To je za mene bio handmade nakit. Izrađen od bakra i kamena - prekrasnog kamena, pomislila sam si da izgleda kao zabavno provedeno vrijeme i tijekom nekoliko sljedećih tjedana odgledala puno tih videa u pauzama za opuštanje bez ikakve inicijative da zbog toga krenem tražiti materijal potreban za nekakvu izradu. To je došlo malo poslije i to opet sasvim spontano.

Tražila sam po internetu ukrase za proslave povodom organiziranja kćerinog prvog rođendana i nabasala na shop koji je također imao hobi materijale, između ostalog naravno i za izradu nakita. Hoću li, neću li? Hoću, hajde. Mislila sam - to će stići, ja ću presaviti žicu kako ne treba malo previše puta i odustati od toga vrlo brzo. Stiglo je. Presavila sam žicu kako ne treba nekoliko puta, a onda... onda sam je savila kako treba. Jedanput, dvaput, triput, kamen po kamen - narukvica. Stvorila sam nešto. Nešto lijepo. I to ne samo meni.

Otada sam se posvetila tom hobiju koji je vrlo brzo postao hobi iz ljubavi, proširila znanje samoedukacijom o materijalima, alatima, tehnikama i sve to prije nego li sam odlučila otvoriti obrt.

Znam da je malom proizvođaču u ovoj kategoriji vrlo teško konkurirati masovnoj proizvodnji. Nisam jedina tu. Dolazim na tržište na kojem se već nekoliko malih handmade obrta održava na životu. Ne izgleda zahvalno, pogotovo kad imaš start-up. Treba hrabrosti. Ali u tome je ljepota.

Ljudi smo, nismo strojevi, ne proizvodimo na alatnoj traci, proizvodi ne izlaze u serijama od 1000 copy-paste identičnih klonova pa čak ih i ne doživljavam kao "proizvode" (što je za mene jedan sterilan izraz), jer svaki je priča koju radije nazivamo rukotvorinom. Svaki je zaživio kao ideja nadahnuta nečime, prošao zakutke ljudske mašte, realizirao se kroz ruke koje su ga izrađivale, prošao transformacije u procesu kreativnog stvaranja i u konačnici izašao kao jedan jedini unikat u vrhuncu procesa ispunjenog promišljanjima i izazovima izvedbe. Kada rukotvorina pronađe put do nekoga tko cijeni priču - cijeni što može nositi takav komad, onda je to ispunjenje svrhe tog specifičnog komada ali i obogaćivanje individualnog stila osobe koja ga nosi. Sve ostalo je priča o očekivanjima.

A priča iza izbora imena obrta svakako je povezana sa premašivanjem očekivanja. Jer od žene po imenu Kalpurnija Pizonis, koja je živjela prije više od dvije tisuće godina, svakako nitko toga doba nije očekivao da zna bolje od njezinog tadašnjeg supruga - Julija Cezara. Pogotovo ne kada je bila riječ o politici.

Kalpurnija je bila žena kojom je Cezar bio oženjen onda kada mu je oduzet život u senatu. Osim što je bila poznata po tome što mu je uvijek bila vjerna iako se on sam nije mogao time pohvaliti, najpoznatija je ipak bila po tome što je večer prije tog sudbonosnog dana u senatu rekla Cezaru da ne ide tamo jer neće dobro završiti. Izvori iz tog doba pripisuju joj proročke sposobnosti pa kažu da je navodno imala viziju njegovog kipa kako krvari u senatu dok drugi tvrde da je ona ipak bila puno svjesnija političke atmosfere toga doba nego što joj se pripisivalo. Da je njezino mišljenje kao žene u svojoj ulozi bilo podcjenjivano dokazuje i to da je tu istu večer Cezara posjetio njegov politički saveznik i rekao mu da ne može slušati svoju ženu jer bi time svojim političkim protivnicima ali i saveznicima pokazao slabost podčinjavanjem pred jednom ženom. To je Cezaru odzvanjalo kao istinito. Sutradan je u senatu bio izdan i od najbližih saveznika.

Iz te priče bih mogla povući više metafora ali glavna poveznica je svakako s onim kako ja doživljavam percepciju tržišta u odnosu na rukotvorine. To što u tome mogu iskoristiti priču jedne žene nije slučajno jer uloga žena je uvijek bila podcjenjivana kroz povijest iako je važnost uvijek premašivala očekivanja. A na kraju krajeva nakit je nekako svojstven ženstvenosti i nije samo ukras već i ekspresija onoga tko ga nosi te ima svoju kulturnu dimenziju kroz povijest - pa i danas.