Postoje mostovi koji služe samo tome da te prevedu preko ponora. Ovaj je također služio tome da ti pokaže koliko si, kao čovjek, malen i krhak.
Most se pružao preko tog golemog kanjona u nacionalnom parku. Kanjone je uvijek gledala s pristojne distance - poželjno s fotografija, svakako što dalje od rubova koji su izgledali kao da je sve poslije njih progutao svemir. Strah od visina nije zabavna stvar kad te ujedno privlače impresivni vidici. Ali bila je tu i brošura koja je obećavala "prizore koji će Vam se urezati u sjećanje za cijeli život", s glavnim fokusom baš na ovaj.
S obje strane mosta dizali su se gorostasi od mlijuna godina starih stijena koje su u najdubljim slojevima vjerojatno pamtile više od prvih kiša na Zemlji. Ptice koje su letjele u jatima kroz zračna prostranstva između njih izgledale su manje od mrava. Slušala je riku rijeke koja je u svom silovitom nadiranju odjekivala kroz prostor. Bio je to zvuk kojeg je osjećala u plućima.
Nije bila sigurna koliko je vremena prošlo prije nego što je mogla odvratiti pogled dovoljno dugo da izvadi mobitel s kojim je planirala okinuti te ikonične fotke, ali bila je sigurna da je prošlo dovoljno da prosječan Hrvat popije kavu na špici. Upalila je kameru, okrenula leđa ogradi, uključila selfie mod, zabacila kosu i... začula "klink" - zvonki metalni zvuk kojeg nije trebalo biti. Pogledala je u kameru i shvatila - nedostaje joj naušnica. Ona koja čini par kojeg je nosila pola života. Bile su mamine. Srce joj je sišlo u pete. Nije znala što je očekivala vidjeti kad se okrenula i pogledala dolje ali nije joj sasvim laknulo kad je ustanovila da je naušnica ostala na letvi s vanjske strane ograde. S jedne strane, nije otišla u nepovrat zagrljaja riječnih brzaca. S druge strane, ako je htjela po nju tamo gdje je bila, morala je biti hrabrija nego što jest. Možda i prilično glupa. Ponekad su te dvije stvari išle ruku pod ruku.
Bio je to upravo nadljudski napor s kojim je obuzdala dah, ignorirala lupanje srca, fokusirala pogled na gredu u metalnoj konstrukciji oko koje se nije vidjelo svijet kako zjapi i -prebacila nogu preko ograde. Taman joj je stopalo uhvatilo uporište na letvi kad je čula nekog kako uspaničeno uzvikuje: "EEEJ! NEMOJ! NEMOJ!"
Okrenula se, zbunjeno. Niz most, možda desetak metara udaljen od nje, ususret joj je trčao momak u punoj penjačkoj opremi, prljav i razbarušen. Kada se dovoljno približio da je mogla vidjeti kako mu topao dah isparava na hladnom zraku, podigao je ruku kao da planira umiriti divlju životinju i rekao: "Ajd nemoj molim te. Šta god da je, nije vrijedno toga." Pomalo ju je iritiralo što ju je promatrao kao nekakvu luđakinju iako je bila svjesna da ono što je radila nije bilo baš sasvim razumno. Znala je da je tako i izgledalo. "Sorry, ali meni jest vrijedno toga. Uostalom, gotova sam za čas. Već sam mogla i biti da se ti nisi nacrtao." Zamišljeno se namrštio kao da pokušava dokučiti nešto duboko. "Gle,..." počeo je "... ja nisam dobar u ovome. I ovo je loš trenutak da budem loš u ovome. Ali znam jedno. Kad si na takvom dnu, ono baš dnu dna, stvari mogu ići samo na bolje. Ali samo ako im daš vremena. Ako si... ovaj... oduzmeš život, ne daš im vremena." Progutao je knedlu.
Čekaj malo! Sinulo joj je. Pa on misli da ja mislim skočiti! Pobjegao joj je smijeh. Bila je sigurna da nekako zbog toga vjerojatno izgleda još luđe u njegovim očima. Nastavio je: "Ima razloga protiv. Ima ih sigurno, čak i ako ih ne vidiš. Evo - siguran sam da postoji netko kome bi nedostajala. Ili bar netko kome nisi pošteno odbrusila. Postoji, sigurno, nešto što si oduvijek htjela probati, mjesto koje si oduvijek htjela posjetiti. Serija koju nisi završila. Knjiga koju nisi otvorila. Mislim... ovaj... sunčano je. Zašto bi to napravila kad je sunčano. Čini se šteta." Zastao je, udahnuo, pa dodao kao da se već ionako poprilično srami vlastitih prijedloga ali ne odustaje: "Imam ti kutiju Bajadera. Baš veliku. I ne mogu je pojesti sam ali sam je ponio jer sam mislio da zaslužuje da je otvorim u posebnoj prilici. Uz vidik za pamćenje i tako to. Tako da, mislim, ajmo je podijeliti. Sad baš nemaš druge nego odustati jer ti nije pristojno skočit kad ti netko ponudi čokoladu."
"Ako se još nijedna nije udala za njega, ja ću." - pomislila je. Okrenula se načas, taman toliko dugo da posegne i da joj se prsti stegnu oko naušnice i prebacila nogu natrag na sigurnu stranu mosta. Stala je pred njega. Pogledala ga u oči. Podigla naušnicu pa rekla: "Jel dobijem Bajaderu i ako se nisam mislila ubiti?" On je pogleda. Zine. A onda mu se ramena vidno opuste kao da je spustio težak bremen s njih. Nelagodno se nasmije sebi u bradu: "Eh. E jesam ispao balvan."
"Pa ne znam baš. Mislim da si dao prilično dobre razloge za život. Osjećam se motivirano. Pogotovo po pitanju one Bajadere" - podigla je obrvu sugestivno. To ga je vidno oraspoložilo. Položio je ruksak na pod i izvukao kutiju slastice. Nije bila velika kako je rekao ali uz dobro društvo je bila sasvim dovoljna.
~*~
Zahanna je narukvica od zlatnog bakra u toplim tonovima zemlje, kave i čokolade koje nosi niska obogaćena kombinacijom tri različita kamena: ornamentalno rezbarenog dimnog kvarca u centru, fasetiranih kockica smeđeg ahata i fasetiranih kuglica tigrova oka. Ova kombinacija daje spektakularnu simboličku dubinu. To je kamenje snažno povezano s hrabrošću, samopouzdanjem, fokusom, sabranošću, ravnotežom i zaštitom. Naziv Zahanna je zamišljen kao spoj prefiksa "Za" i imena "Hanna" hebrejskog porijekla - iz korijena "hanan" što znači blagonaklon, u doslovnom prijevodu: "Za blagonaklonu"
Ova narukvica je zamišljena kao suputnica onoj koju ograde ne zaustavljaju kad se namjeri na nešto što joj je važno. Također, moguće da ju je lako potkupiti čokoladom :D