Vlak je prešao zadnju tračnicu gotovo nečujno - sramežljivo kao uljez koji se ispričava za jeku u rani sat dok je svijet još između udaha, a jutro još nespremno da probudi grad. Luka je snena. Zavijena u nebo boje čelika i more koje ga odražava - mirno poput ulja na platnu.                     Koraci joj zvuče kao da ih sluša iz daljine dok se približava staroj klupi ogrnuta u dugi zimski kaput. Sjeda i spušta tešku torbu na pod. Sa njom otječe i dio nemira kojeg nije znala da nosi. Uzdah joj se pretvara u paru kad se zavijori kroz hladan zrak.
       Odnekud zaori krik prvog galeba. Pa cijela kakofonija. Slijedi ju ribarica koja polako uplovljava u luku - limenka puna hrđe i algi koja polako klizi kao umorni došljak koji je oplovio sav svoj svijet, a ne tek komadić primorja kroz dugu noć. 
       U točki iznad linije gdje ljubuju nebo i more razgrta se zagljaj oblaka i razlijeva duboka ružičasta po olovnoj podlozi jutra. Podiže se uz zrake svjetla, rišući po moru koje je cakli dok napokon ne porumeni pločnik. Uto, ona začuje onaj poznati ritam koraka. Podiže pogled upravo kad svjetlo obasja onu koju je iščekivala. Osjeti kako joj se ružičasta razlijeva i u prsima - tamo gdje se ne vidi, samo osjeća u svakom udahu.
       Lice njene sestre nije bilo samo lice osobe, bilo je prizor doma. Mjesta gdje nije morala držati ramena uspravno ni izgovarati riječi po pravilima. Mjesta na kojem nije morala biti ona s odgovorima, razlozima i planom - bila je dovoljna.
       "Čekala sam te." - rekla je, baš kad je s brodice bačeno sidro.
~*~
       Ovu ogrlicu krase kontrasti boja i simbolike onako kako krase i ljude koji se nekako svejedno nađu dijeleći živote. Jagoda kvarc - kao simbol nježnosti, lava kamen - užarena stihija prirode otvrdnula u grumen poput zauzdalog temperamenta, i na kraju, čelik - snaga koja prevladava ono od čega mnogi pucaju. Zajedno tvore trojstvo koje elementarno možda najbolje opisuje neke odnose između ljudi - odnose koji odolijevaju izazovima individualnih karaktera, vremena i okoline. Odnose koji postoje "unatoč", a ne "zbog" - poput sestrinstva, poput prijateljstva, poput odnosa djeteta i roditelja. Onih odnosa u kojima postoji ljubav i strpljenje na koje se uvijek možemo osloniti i kojima se uvijek vraćamo kao domu.
       Varsalla je za onu koja pronalazi dom u svojim ljudima.