Grad je disao nekim užurbanim ritmom. Asfalt je ključao, cestama su se kotrljale neprekidne kolone i ljudi su izgledali kao da svi moraju pod hitno biti negdje iako bi radije bili kod zubara. I sama je bila dio te povorke. Udisala je vreli, ustajali zrak i iako je bio težak, nije ju gušio on - gušila ju je pomisao na njezin pretrpani raspored. Mrzila je kad bi se sva moranja svijeta sjatila u jedan dnevni nexus koji je od nje očekivao da u jedan običan četvrtak natrpa pet ponedjeljaka. Posao, sastanak, edukacija, FINA, pošta, joga sa sestrom, roditeljski, dogovor s Linom, mamin prijevoz na pregled, hosting večere za svekrvu i svekra,... vrvjelo joj je u glavi. I ok, istina, bila si je sama kriva, nije morala pristati zgurati pola toga u isti dan i već je i razmišljala o tome da pola toga otkaže.
       Napokon je bila gotova s centrom grada i uputila se prema onoj blaženoj hladovini kraj parka u kojoj je parkirala auto. Posegnula je da izvadi ključ iz torbe kad joj je za uho zapeo zvuk smijeha. Dopirao je s igrališta u parku gdje su se djeca bezbrižno igrala bez ijedne brige na svijetu dok su roditelji sjedili postrance, većinom zadubljeni u mobitele. U njoj se rodio neki poriv. Osjetila je potrebu za predahom i poziv prazne klupice. Osjetila je želju da  promatra tu bezbrižnu igru djece bar pet minuta - da se pokuša prisjetiti kako je bilo biti ona mala ona. Da vidi je li još tu - živa i voljna preuzeti uzde na poziv.
       Sjela je na klupicu i udahnula punim plućima - onako kako su učili na jogi, samo bez pozdrava suncu. Taman se spremala pokušati prekonfigurirati cijeli svoj mentalni sklop u pet minuta kad je do nje dopro razgovor sa susjedne klupe. "Da... ne... ma gle, šta me briga, ionako se nemam kome vratiti doma... bila bih sretna da imam tvoje obveze, da imam posao, da nekome nešto predstavljam u životu, da sam izgradila život u kojem sam nekome potrebna i da moram negdje biti... ne, ne mislim češće svajpati desno na tinderu..." Hm. Svašta - pomislila je. Eto kako dvije osobe različitih životnih pozadina mogu istu stvar doživljavati tako različito. Ali je li? Je li stvarno različito? Ili je gledala na stvari na krivi način jer se osjetila malo pretrpanom. 
       Krenula je preispitivati što je svaka od tih obveza koje je imala značila u njezinom životu i ispostavilo se da je značila da je puno. Bila je puno toga. Što bi bilo da nije ništa od toga? Da joj je taj četvrtak kao ovoj ženi na susjednoj klupi? Da nema taj posao, da ne uči nove stvari, ne prima pošiljku od prijateljice, da nije sestra, majka, žena, snaha,... 
       Digla se i izvukla onaj ključ iz torbe pa krenula prema autu. Sjela je u park da se malo rastereti - i jest. Ali ne na način na koji je očekivala. Njene obveze joj se više nisu doimale poput tereta. I zbog toga je, začudo, napokon mogla opet čuti onu malu nju u sebi. Još je bila tu. I radovala se danu punom svega.
~*~
       Ovaj bakreni prsten je mali zen za prst - neobično izdanje koje nema klasičnu krutost opsega i prilagodljive je veličine. Krase ga hematitne perle u zlatnom tonu i centar u koji se možete zadubiti kao u vlastite misli. Nosi jednu upečatljivu bež - zelenu angelitnu perlu koja izgleda poput planete prekrivene šumama i pustinjama - kontrastom u kojem na jednom dijelu živi sav život, a na drugom ga nema. Drugi dio centra krasi jedna mint zelena perla kristalnog sjaja i razigrani zavijutak kao zaključak kompozicije.
       Tao je prsten koji će najbolje pristajati onoj koja je sposobna problem pretvoriti u privilegiju čisto promjenom perspektive.