To prijepodne u oazi još je dopuštalo boravak vani za hrabre duše - turiste poput nje. Sunce je bilo nemilosrdno ali u hladu palmi, pod okriljem svile, njegov plamen nije gorio poput osvete. Dok se gostila čajem koji je mirisao na mentu - ljepljivim od šećera, tamjan je tinjao sporo kao da odbrojava sate umjesto minute.
       Pustila je da joj pogled odluta prema liniji horizonta izvan zaklona hlada - tamo gdje počinje pustinja koja nema milosti prema životu. Trenutkom je zavladao neki opojni mir i bila bi si dopustila da klizne u ono polu-meditativno stanje koje ju je dozivalo kao pjesma, ali nešto u tom pustinjskom krajoliku ju je kopkalo. Stršalo je poput rode među grlicama. 
       A onda je shvatila.
      "Roda" je bio cvijet - mali ljubičasti obris koji je razbijao monotoniju zlatnog pejzaža.
      Rastao je tamo gdje ništa nije imalo... čega? Hrabrosti? Snage? Drskosti da raste? Ali jest. Nije živio u hladu, natkriven svilom. Nije tražio izvor vode da otud crpi odlučnost. Nije čak tražio ni društvo da ima suborce. Ne. Bio je sam. Na suncu. U pijesku. Usred ničega.     
       Kada je došla žena, noseći joj baklavu od pistacija koju je naručila, nije odolila pitati: "Oprostite, zar po pustinji ima cvijeća? Kako je moguće da onaj cvijet raste tamo gdje raste?"
       "Valjda mu nitko nije rekao da tamo ne smije rasti." - rekla je žena, slegnuvši ramenima. Spustila je tanjurić sa slasticom na tepih i okrenula se da ode. Ali ona nije odustajala. "Ok, ali netko ga zalije, zar ne?" - pitala je u nevjerici da bi nešto toliko lijepo, tako intenzivne boje, moglo rasti na tako neprijateljskom mjestu koje je nudilo samo jako puno ničega. 
       Žena je uzdahnula kao da je bila prisiljena odustati od ideje da će se brže-bolje na miru vratiti svom poslu. Umjesto toga, sjela je i krenula joj doliti čaj u šalicu. "Nitko ne zalijeva taj cvijet." - rekla je. "Nitko ne zalijeva ništa što raste u pustinji. Sve što tamo raste - raste zato što je sazdano od borbe. Zna postojati samo ako se mora boriti za život. Zna rasti samo ako je stalno pod prijetnjom da uvene. Dani gore, noći se lede, ali život opstaje. Onaj najtvrdoglaviji."
       To ju je zateklo. I sama se oduvijek stalno morala boriti ali uvijek je smatrala kako bi bilo lijepo napokon moći odložiti oružje, uploviti u mirnu luku i ostatak života plutati na nježnim talasima uz šum maestrala. Samo što se, kad god bi uspijevala uhvatiti neki bezbrižan period smiraja, uvijek osjećala nemirno. Kao da joj iz nekog razloga gori pod petama.
       Osim.
       Osim ako joj bojno polje zapravo nije bilo prirodno stanište, a borba prirodno stanje.
       Baš kao cvijetu u pustinji.
       "Dakle, ako ga zalijete, uvenuo bi?" - nastavila je s pitanjima. "Želite reći da bi ga luksuz
 ubio?"
       Žena se nasmijala kao da je shvatila da odgovara na pitanja trogodišnjeg djeteta. "Ne, luksuz ga ne bi ubio. Ubio bi ga nedostatak borbe. Znam da to zvuči isto, ali nije. Svakako bi najvjerojatnije uvenuo prije vremena jer bi prestao živjeti isti onaj život u kojem je naučio što znači biti onim što je oduvijek bio. To je kao da imate slagalicu koju stalno gradite istim uzorkom slaganja na kojem počiva cijela stabilnost strukture, a onda odjednom počnete vaditi blokove jer hoćete da izgleda drugačije. Kada je borac ono što si oduvijek bio tada uvijek tražiš protiv čega ćeš se boriti. Tako si sazdan. To je instinkt preživljavanja koji razviješ i jednom kad ga imaš - ne možeš ga više ugasiti. To je ono što poznaješ. Svi smo mi u svakom trenutku, na neki način, ono što smo se do tog trenutka borili biti. Sve stvari imaju svoj ritam. Svoje "ja". Kad to izgube, kad ispadnu iz tog ritma, mogu postati nešto drugo, ali tada ono što su nekada bili više ne postoji. Ljudi vole shvaćati smrt samo u doslovnom smislu, pa kad i postanu netko drugi, neće reći da je ona osoba koja su bili prije - mrtva. U prirodi stvari nisu baš takve. U prirodi, ako cvijet makneš iz njegovog prirodnog staništa, promijeniš mu okolinu u kojoj je rastao i uspijevao cijeli život, najvjerojatnije si ga, u doslovnom smislu, ubio." 
       Nastala je tišina. Shvatila je da je, slušajući, dotad zurila u svoju šalicu čaja kao da u njoj traži odgovore. Pogledala je u ženu koja je sada zamišljeno gledala u daljinu. Nešto u svemu tome što je izgovorila nagnalo ju je na misao da je to moralo doći iz iskustva. Prije nego što se stigla zapitati zadire li u nešto privatno i bi li uopće trebala, upitala je: "A bi li i Vas luksuz ubio?"
       "Javim Vam kad meni netko donese čaj i baklavu s pistacijom." - odgovorila je žena.
       Bio je to primjeren odgovor na neprimjereno pitanje, pretpostavljala je. Također, bio je to i trenutak poniznosti u kojem je shvatila da koliko god sebe doživljavala kao borca, njezin život je ipak morao izgledati kao luksuz ljudima koji su morali biti veći borci od nje. 
~*~
       Ova ogrlica se odlikuje očaravajućom kombinacijom ljubičaste i zlatne koje joj daruju lepidolit, ljubičasti imperijal, hematit u zlatnoj boji, te bakar s pozlatom. Dizajn vuče inspiraciju orijentalnim stilom, s cvjetnim centrom koji odražava središnji motiv iz priče. Ogrlica je dobila naziv po cvijetu koji simbolizira unutarnju snagu, otpornost, dostojanstvo, predanost, individualnost i autentičnost - sve ono što neizbježno predstavlja odlike nekoga tko se morao "probijati" kroz život.
       Dahlia je za onu koja prepoznaje borbu u drugima jer se dovoljno dugo i sama morala boriti da bude ona koja jest.