Nije voljela konflikte. Zbilja nije. Nije se znala nositi s njima. Zato bi uvijek svoje "ne" upakirala u neko drugo "da". Kao ono "da" koje je rekla kad su joj ponudili posao na kopnu da bi doma mogla reći "ne" preuzimanju obiteljskog posla. Voljela je otočki život ali se jednostavno nije vidjela u sirani. Nije to bio izbor karijere zbog kojeg je završila kemijsko-tehnološki. No, kako se ispostavilo, ni kontrola procesa nabave opreme u naftnoj kompaniji nije baš bila ono što je zamišljala. Pogotovo nije zamišljala da će morati surađivati s ljudima kojima neće moći reći "ne" osim ako ne misli dati otkaz. 
       Svi su konstantno bili pod nekakvim stresom i situacija bi se uvijek dodatno zahuktala kad god je postojalo bilo kakvo neslaganje. A onda je jednog dana na vrata banuo Uroš iz ljudskih resursa i veselim tonom, poput onog kojeg su koristile tete u vrtiću, obznanio: "Ekipa, idemo na mali odmor! Team building na otoku. Svjetionik s nula zvjezdica ali se s njega vide sve zvijezde! Da malo otpustimo ventile i povratimo sinergiju. Šta kažete?" Mogla se čuti muha u letu. Berta je ispustila zvuk blizak onom kad netko zagrebe po celofanu. Kad nije dobio odgovora, a sva lica u prostoriji su i dalje zurila u njega kao da je štrumpf - uozbiljio se pa dodao: "Oke, čisto da znate. Podaci će vam biti u mail-u." 
       I tako se zatekla zadihana na molu, s kovčegom, nakon što je dugo i neuspješno pokušavala zaobići kolonu svatova na cesti. Brod je otišao bez nje. 
       Djelić sekunde je osjećala krivnju jer je zakasnila. A zatim ju je preplavilo olakšanje. Sreća, čak. Spasila se. I već je zahvaljivala svemiru kad je začula glas iza sebe. "Ajte bez brige, ja ću vas povesti." Okrenula se. Starac u čamćiću s motorom taman se spremao isploviti. Olakšanje je momentalno splasnulo. Mogla je reći ne. Umjesto toga je rekla: "Pa super, baš Vam hvala." 
       I očito nije bila predobro promislila o tome što je trebala odgovoriti kad ju je pitao za odredište jer se ispostavilo da "Na svjetionik" nije bilo dovoljno precizno. U suprotnom ne bi bila završila na krivom svjetioniku. 
       Na krivom otoku. 
       S krivnjom koja se brzo pretvarala u tešku zbunjenost. 
       Jer ovaj otok definitivno nije bio onaj iz brošure u mail-u. I dok je to shvatila, stari ribar je već otišao, a ona je ostala stajati ispred, srećom, otključanog kamenog tornja na vrlo malom otočiću, bez ijedne crtice signala na mobitelu. 
       Umjesto da se prepusti panici, duboko je udahnula i pustila se unutra. Prostor je bio zamrznut u vremenu - pokućstvo iz doba Jugoslavije. stari novinski članci s bitnim događanjima polijepljeni po zidovima, konzerve uredno posložene po policama, jedan stari radio i veliki teški dnevnik s kožnim uvezom i požutjelim stranicama otvoren na stolu. Prišla je i znatiželjno prešla pogledom preko nedavnih unosa.
       Utorak, 22.09.2023.
Na radiju su rekli da je danas službeno počela jesen. Fale mi pečeni kesteni i vatra na ognjišću. Ne fale mi Halloween dekoracije i najave povratka kovida kao smaka svita. Popravio san vrata od šupe iako nikad ne gren u šupu. Mater mi još ne piše. More mirno. Nijedan brod.
       Srijeda, 23.09.2023.
Na radiju su rekli da sabor ponovo zasjeda. Ja san danas napokon uvatija onog pacova iz zasjede. Mislim da san zaslužija i njihovu plaću. Osta san na malo zaliha, ne gine mi u spizu. Možda skočin do matere. Mislim da se još ljuti.  More mirno. Magla cili dan.
       Četvrtak, 24.09.2023.
Na radiju su rekli da je broj oboljelih u porastu. Ja bi volija da je i moj peršin u porastu ma još ni niknuo. Bitno da sve živo ća NISAN posadija raste ko da je GMO Pro Plus. I dalje niš od matere. Možda san se ipak triba oženit. More valovito. Dvi barke i jedan paraglajder.
       Petak, 25.09.2023.
Na radiju su rekli da bilježe pojavu do sad nezapamćenog broja uragana. Ima koji da se Vera zove - tog se triba pazit. Pisala mi mater. Odustala od susjedine ćerke, sad oće da ženim Anku. Ni joj bitno ća mi je rođaka, bitno je ća dobro kuva. Sutra gren u spizu. Ne vidi me mater. Dobro san i pobiga. More se buni. Al nigdje uragana.
       Taman je došla do kraja unosa kad su se vrata škripom otvorila. Na pragu je stajao sredovječni muškarac u starom puloveru, sa zbunjenim izrazom lica i previše vrećica da bi ih prosječan čovjek mogao normalno nositi. "Jakša, drago mi je. A Vi ste?" - rekao je hrapavog glasa, bez da je spustio vrećice.
       Ispalo je da je Jakša Surač zapravo bio poprilično ugodan domaćin i sugovornik. Činio joj se zabavljenim dok mu je pričala o tome kako je dospjela na otok, pa su čak ušli u poduži razgovor o životu. On je njoj ispričao kako je njemu svjetionik bio spas od obitelji baš kao i njoj gradski posao od obiteljskog posla. Na kraju su se složili da su oboje bili bjegunci koji su se doveli u situaciju koju nisu planirali i da je "spas" malo nategnut pojam.
       "Nego, brodica će me obići tek ujutro tako da Vas nemam kako vratit na kopno danas." - rekao je ozbiljno. Njoj to nije posebno zasmetalo. Ionako nije planirala biti doma do ponedjeljka, a nije se osjećala naročito ugroženo. "Pa ako nemate ništa protiv, ja bih ionako ostala malo. Možda na vlastitom malom team buildingu. Ne sjećam se kad sam zadnji put osjećala da sam sama sa sobom dobar team. Sinergija i tako to."
~*~
       Reclusa simbolički predstavlja svjetlost na nekim putevima kojim kročimo dok pokušavamo izbjeći one kojima ne želimo kročiti. Nisu to uvijek pravi putevi ali uvijek iz njih možemo izvući prave poruke ako dovoljno dobro obratimo pažnju. Zato je tigrovo oko - kamen koji simbolizira uvid i hrabrost - prikladan kamen za ovu nisku. Jer iz tmine uvijek isijava neka svjetlost vodilja - poput svjetionika koji para mrak. Samo je moramo biti odlučni vidjeti i imati hrabrosti poći za njom. Tako je centar ogrlice čelični svjetionik u zlatnom tonu, izveden u art deco stilu.
       Ova ogrlica je osmišljena za onu koja zna što znači navigirati životnim stranputicama i kojoj uvijek dobro dođe malo svjetla na tom putu.