Bio je predivan dan na otoku i nije se mogla oteti dojmu da je bio potraćen između četiri zida. U konferencijskoj dvorani na Brijunima održavao se summit pod nazivom "Izazovi za budućnost". Njezin tim je bio obvezan prisutstvovati. Četiri sata trivijalnih i neinovativnih powerpoint prezentacija zasićenih terminima poput "održivosti paradigme" i "transformacijskih potencijala" zvučalo je kao pretakanje iz šupljeg u prazno dok u konačnici nije sasvim otupila na sve što je kasnije bilo rečeno. Pogled joj je odlutao kroz prozor prema morskoj liniji iza stakla. Zamišljala je kako pliva prema onom otočiću u blizini.
       Nakon što su se napokon izredali svi izlagači, event se preselio u dvoranu za banket gdje se moglo ispijati espresso ili šampanjac i izmjenjivati dojmove kroz diplomatski bonton. Ona se, umjesto toga povukla u sobu koju je bukirala za noć. Skinula je sako, izula lakirane cipele koje su je žuljale i obukla trenerku i tenisice. Osjećala se kao da je spustila uteg koji nije ni znala da je nosila.
       Izašla je, napokon, u zagrljaj sunca i miris mora. Otok je izgledao kao da je netko upalio filter iz nekog drugog vremena. Disao je sporije. Mekše. Tiše. 
       Krenula je u trk. Prvo polako, a zatim sve brže dok se stabla nisu pretvorila u mutne obrise zelenila, a svaki korak u puls koji je udarao ritam pod nogama. Svijet je izgubio rubove. U mislima su joj se rojili termini s konferencije, sada izvađeni iz konteksta industrije. Koji je bio njezin osobni izazov za budućnost? Dugo je osjećala kako je ustaljena svakodnevica sputava, budeći se bez entuzijazma, grabeći korake kroz dan bez da zapravo zna kamo ide iako je imala odredišta s fizičkim adresama. Posao, kuća, teretana, pokoja kava s poznanicima... Sve je to bilo po urednom receptu. 
       Zadubljena u misli, nije ni primjetila kad je nebo postalo olovno. Usporila je tek kad su pale prve kapi kiše. Već je i odlučila potražiti zaklon, ali nešto od odjeka tih nemirnih misli koje su je zaokupile nije joj dalo stati. Prvi put se nešto u njoj pobunilo na granicu koju si je postavljala. Iako je to bila jedna sasvim banalna granica, netko bi rekao i granica proizašla iz zdravog razuma, predstavljala je jednu od mnogih kojima se sputavala kada to zapravo nije htjela. I zaista - zašto ona ne bi trčala po kiši? Jer se po kiši ne trči? Zazvučalo je kao izazov, a ne pitanje. Za sad ili za budućnost? Za trčanje ili možda i nešto više od toga? Nije bila sigurna. Ali ponovno je ubrzala. 
       Sada je trčala s nečim novim. Bujalo joj je u grudima poput grmljavine nad morem.
       Ushit slobode.
I dok je ostavljala svoje tragove u mokroj zemlji, a kapi joj šibale obraze, iskustvo se pretvorilo u obred pročišćenja. Kao da je otok, sa svom mudrošću svojih stoljetnih kamenova, dubinom svojeg najstarijeg drveća i prkosom kakvog može posjedovati samo nešto što je cijelo svoje postojanje okruženo morem, krsti u neku verziju nje same koju još nije upoznala.
       Nije stala dok je noge nisu izdale. Trk je završila kod stare masline. Dlanom je dotaknula njenu hrapavu koru točno na mjestu gdje se izvijala i tu je oslonila čelo. "Koji su tvoji izazovi za budućnost?" - šapnula je.
       Kiša je stala.
       Maslina je šutjela.
       Ali odgovor koji nije mogla čuti, osjetila je u grudima.
~*~
       Ova narukvica od bakra i prehnita nosi se kao deklaracija pomicanja vlastitih granica. Zeleni kamen, prehnit, jedan je od najbližih istinskom prikazu prirode u kristalnoj formi, a priroda je, u svojoj srži, prvo i osnovno - sloboda. Sloboda kao sila koja uništava i sila koja gradi - katalist i glasnica promjena bez zadrške. Ponekad je najveća sloboda ona koja počinje u mislima, a zatim se manifestira na sve ostalo u životu.
       Olea je narukvica za onu koja izazove za budućnost prvo traži unutar sebe same.