Do tog trenutka mislila je da je dan završio s njom. Posao ju je iscijedio kao krpu, ljudi su joj popili strpljenje, a ona je ostala taokinjom vlastite bezvoljnosti kad su se fluorescentna svjetla po uredima napokon pogasila.
       Vani je mrak već bio dubok i beskompromisan i dok se dovezla do praznog parkirališta ispred trgovine koja je bila pred zatvaranjem, nije više osjećala da joj je život imao još išta za ponuditi. 
       Izašla je i naslonila se na vrata auta razmišljajući želi li danas uopće ući u trgovinu. Nije joj bilo potrebno išta naročito - bar ne u smislu stvari koje je mogla kupiti. Samo... nije još bila spremna ići kući. Kao da bi time priznala neki kozmički poraz.
       Nedostajalo joj je nešto što je teško mogla imenovati. Nešto što ju je kopkalo već dugo vremena. U trenucima kada bi se napokon našla nasamo s vlastitim mislima znala je što je. Čuđenje... radoznalost.
       Kada li je posljednji put osjetila iskru one gotovo dječje znatiželje? 
       Nekad je imala tu neumornu, neutaživu želju da razumije svijet. Bila je to duboka čežnja koja ju je znala držati budnom noćima. Ovih dana bilo je kao da je samo očajnički konstantno pokušavala skupiti snage za još pola sata postojanja. Pa još pola. Pa još toliko.
       Je li se taj osjećaj u njoj jednostavno ugasio? Je li ga pristala ugušiti onog trenutka kada je pristala na taj suludi raspored - čak i ako je bio samo "privremen"? Praznina ju je plašila. I valjda je svemir u tom trenutku začuo njezin tihi unutarnji vapaj jer ju je upravo tada odlučio demantirati.
       Blistava pojava kojom je zasvjetlio nebom smjesta joj je privukla pozornost. Golemi meteor u punom sjaju proparao je mrak, ostavljajući za sobom rep plave prašine i ledenog svjetla koje je sijevalo poput munje, krčeći svoj put kroz zvijezde. Nikakvi 3D efekti kinodvorana nisu mogli izrežirati ono što je tada doživjela u goloj sirovoj stvarnosti. Bilo je gotovo prije nego što je uspjela registrirati žar one iskre koja joj je tih dana toliko nedostajala. I bilo je ponizno. Jer postoje trenuci u životu kada se čovjek nađe duboko poniznim pred prizorima iznimne dramatične ljepote kakva se na svijetu rijetko viđa. To je bio taj trenutak. 
       Sve se u njoj zaustavilo. Misli - brige o vlastitoj malenkosti, pretrpanom rasporedu, zahtjevnim klijentima, njenoj praznoj pretihoj kući... Ostalo je samo pitanje. Koliko li je putovao taj komadić prastarog svemira da bi joj poklonio dvije sekunde ljepote u trenutku kada je nije imala nimalo? Bilo je nečeg gotovo romantičnog u toj ideji, iako ne u klasičnom smislu ljubavne priče. Ali u smislu postojanja u kojem su u tako golemom svemiru sve stvari puno dublje povezane nego što mi to možemo pojmiti - apsolutno. Nije bila toliko naivna da misli da joj je svemir zaista poklonio znak pažnje. Ali je mislila da je, bar za nju, bilo tako savršeno usklađeno vrijeme kada je odlučio da priredi show. A to je bilo dovoljno. Dovoljno da dobije ono što je tražila. 
       Sjela je u auto i zaputila se kući u gotovo bestežinskom stanju. Pratile su je misli koje će joj praviti društvo duboko u noć.
~*~
       Ova ogrlica je još jedan komad nastao nadahnućem tim golemim kozmosom kojeg se borimo razumjeti, a zato što se - u konačnici - borimo razumjeti i sami sebe i svoje mjesto u njemu. 
       Ogrlica je napravljena od čelika i bakra u srebrnom tonu, s niskom od dumortierita, plavog ahata, tigrova oka, plavog pješčenjaka i staklenih rondeli. Centar joj krasi stakleni privjesak u uzorku boja koje prodsjećaju na zvjezdano noćno nebo s nizom visećih kamenčića u sredini koji predstavljaju meteor u prolazu, a redom su to: plavi pješčenjak, akvamarin i dumortierit.
       Naziv je dobila po grč. riječi "ephemeros", što znači kratko/trenutačno (poput prolaska meteora) ali uz prefiks "Ne" jer, iako je riječ o kratkom trenutku, riječ je o takvom trenutku koji se pamti za vječnost ili ima dugoročni utjecaj. 
       Nephemera je za onu koja nikad ne gubi žar radoznalosti i sposobnost čuđenja koje doživljava kao znakove da u njoj i dalje gori plamen života.