Šta ti je slučajnost? Kad na radiju ide onaj stih Plavog orkestra: "Zeleno, volim te.", a tebi taman upali crveno na semaforu i moraš stati čekati to zeleno. I čekala ga je na više od jednog načina. S jedne strane, upravo se vraćala s napornog dana na poslu u kasno sumorno popodne koje se već pretvaralo u onaj rani zimski mrak i jedva je čekala doći kući, dići noge u zrak i pojesti pola one Runolist čokolade. S druge strane, ona zbilja nije bila osoba za tmurne jeseni i hladne zime. I dok se jesen crvenila kao i njen semafor, proljeće je još bilo daleko, ali maštala je o danu kada svijet opet postane topliji i zeleniji. 
       Osjećala je da je svijet zahladio na više načina. S jedne strane, sada je spavala u čarapama. S druge strane, one bitnije i dublje, sada se osjećala kao da se sve promijenilo i ona se više nije snalazila u tom novom okruženju. Na poslu su se mijenjale metode, tehnologija i ljudi, dok na kraju više nije mogla ni prepoznati svoju radnu okolinu. Svi rani projekti činili su joj se kao uspjesi iz neke druge životne priče, sve stare kolege koje je poznavala zamijenili su neki novi klinci koji su živjeli za tiktok izazove iza hashtag-ova. Doma nije bilo puno drugačije. Mali više nije bio tako mali i sve manje je trebao nju, a sve više svoje vršnjake. S mužem je dijelila zajedničke trenutke za večerom i pokoje lijeno nedjeljno popodne ali on je sada radio duge satnice i nalazio odušak u svom hobiju. I ona je otkrivala vlastite nove interese od kojih se osjećala živo. Ni prijateljice više nije toliko viđala, sve su bile nečim zauzete. Život je bio jednako njen kao i prije ali se drugačije u njega uklapala.
       U jednom trenutku, dok je semafor još uvijek prolazio egzistencijalnu krizu, u emisiji na radiju su najavili otvaranje poziva u eter: "Dobrodošli u naš segment emisije pod geslom Podijeli misao! - slušamo Vas!" Prvi pozivatelj se predstavio kao Robi iz Splita. Robi je entuzijastično ispalio: "Ja mislim da ko rano rani - ima vremena krivo skrenut.". Nije se mogla oteti dojmu da je taj zajahao radiovalove kao netko s poremećajem ravnoteže bika iz koride ali bilo je dovoljno apsurdno istinito da nije mogla izbjeći a da se ne nasmije. 
       I dalje je svjetlilo crveno. Vidjela je ženu u autu u drugoj traci kako povlači dim iz cigarete kao da iz nje upija strpljenje dok je prstima druge ruke ubrzano tapkala po volanu. Na trenutak je osjetila staru, davno zatomljenu čežnju za tim dimom. A onda je na radiju začula glas djeteta: "Bok. Ja sam Luka. Imam pet i pol godina. U horoskopu sam vodenjak. Čuo sam jučer mamu kad je rekla tati da se "osjeća kao kaktus u Finskoj". Ja ne znam kako se osjeća kaktus u Finskoj ali znam da je tamo zima, a kad je zima onda se nose rukavice. Ja mislim da je kaktusu lakše u Finskoj jer ljudi tamo mogu maziti kaktus. Jer nose rukavice."
       Tišina, a onda smijeh voditelja u eteru. Bilo je to tako jednostavno nevino dječje razmišljanje o metaforički iznesenom problemu čijeg značenja, naravno, dijete nije bilo svjesno ali je možda i njegova misao bila potencijalno jednako slojevitog značenja za nekog poput nje jer i ona je bila "kaktus u Finskoj" - mali zeleni kaktus s bodljama koje je nosila kao štit protiv promjena koje su uporno pokušavale dirati u njezinu inače dobro izgrađenu svakodnevicu. Baš kao i taj kaktus koji je navikao rasti na toplom, ni ona se nije snalazila u svijetu koji je postao hladniji. Ali možda je bila stvar u perspektivi. Možda je svijet samo "navukao rukavice" jer su tako zahtijevale prilike. Možda ona još nije naučila prepoznati onu staru toplinu iza rukavica. Možda su i ljudi u njezinom životu nosili metaforičke rukavice jer su se i sami nosili s životnim promijenama pa su i prisnost trenutno pokazivali na drugačiji način - suptilnije ali i dalje onoliko prisutno koliko su mogli. Možda bi, ako joj već smeta ta trenutna hladnoća, mogla "uključiti grijanje", pa ako već ne može imati kvantitetu, pokušati organizirati zajedničke trenutke kvalitetnog provođenja vremena s najmilijima. A za posao možda ipak skloniti bodlje? Biti otvorena za nove perspektive? Naučiti nove vještine? Možda? Možda... 
       I dok su joj se u glavi rojila možda, na semaforu je napokon bljesnuo onaj krug jarko zelene. Jesam li ja upravo prošla cijelu egzistencijalnu krizu za vrijeme trajanja jednog crvenog na semaforu? - pomislila je. Nije znala jel to dobro ili loše ali joj je bilo dovoljno smiješno da joj je olakšalo raspoloženje. Do trenutka kad je napokon dala gas, auto iza nje joj je već trubio, a ona iz susjedne trake s cigaretom već je bila daleko.
~*~
       Ova jarko zelena ogrlica, koja je naziv dobila po jednoj vrsti kaktusa, zbilja donosi dašak zelenila onoj kojoj je potreban. Niska je napravljena od dvaju različitih perli zelenog ahata - jedna u obliku oblo poliranih kamenčića, a druga u nešto tamnijoj nijansi fasetiranih kockica. Između njih se cakle i sjajne kristalne rondele za dozu elegancije. Centar krasi kriška ahata jarko zelenog obruba sa unutrašnjošću bijelom poput zaleđenog zimskog krajolika kao podsjetnik da svijet ima svoje zime i svoja proljeća - ponekad samo doslovno, ali ponekad i metaforički. 
       Korifeja je ogrlica za onu koja je naučila kako "čekati zeleno" bez da trenuci u međuvremenu izgube smisao.