Noć se smjestila na njezin balkon - tiho poput ptice koja je došla vidjeti ima li mrvica. Ništa se posebno toga dana nije dogodilo. Nijedan klijent je nije posebno nervirao, nitko iz njezinog društvenog kruga nije bio posebno dramatičan na Instagramu i nitko nije pokušao ukrasti djelić njezinog rasporeda u narednim danima. Sve pet. Mogla je sjesti na kauč i izuti papuče kao da ih ne misli obuti još pola noći. Samo što je već bilo pola noći. A kauč nije bio na balkonu. Ona jest. Tamo se često znala smjestiti s čašom nečeg što je grijalo tek kad bi kliznulo niz grlo u sitne sate kad bi grad već odustao od žurbe i izgovorenih misli. Upravo je bila na tragu nekoj dotad neuhvatljivoj kad... 
       "Opet ne spavaš?" - začula je odnekud. Čak i tiho izgovorene, riječi su odjekivale glasnije u dubokoj noći. Bio je to on. Opet. Susjed s drugog kata. Pijanist sa smislom za očito. Njih dvoje često su bili jedine dvije duše u zgradi koje su se u to doba još držale jave. 
       "Sanjam drugačije." - rekla je.
       "Normalni ljudi sada spavaju?"
       "Ja sam danas već bila normalna. Potrošila sam zalihu. Koja je tvoja izlika?"
       "Ja sam noćni tip."
       "Ja sam noćni letač."
       "A razlika je...?"
       "Ti noću živiš, ja noću letim."
       "Što znači...?"
       "Znači da najbolje sanjam budna. Znači da mi misli noću lete tamo kamo danju ne mogu."
       Nastala je kratka tišina ali tišina one vrste u kojoj vrijeme odbrojava sekunde u iščekivanju nečega što je udahnulo ali još nije izdahnulo. Otpila je iz čaše tamnog ruma. Učinilo joj se da vidi nešto kako vijori zrakom.
       "Šta radiš kad ti se nađe dobra misao?" - počeo je opet, prekinuvši tišinu.
       "Pustim je malo da leti sama. Ako se vrati znači da je ozbiljna. Znači da se kad svane neće  pretvoriti u apsurd."
       "Hm. Ja sam preksinoć odlučio da ću sutra promijeniti život."
       "Kako?"
       "Ne znam. Zaspao sam."
Nasmijala se. "Dakle tvoja se nije vratila. Nego... jel i tebi hladno?"
       "Ne uopće. Samo sam izgubio sav osjećaj u obrvama."
       Ona primijeti opet kako nešto vijori zrakom. Ovog puta gušće. Sleti joj na obraze i osjeti hladnoću kako joj se širi po koži. Napokon joj sine - pahulje! Sniježi!
       "Vidiš li ti ovo?" - pitao je pomalo začuđeno.
       "Vidim. I noć je pustila misli da lete. Izgledaju kao Božić. Mislim da mi fali kuhano vino i "Sam u kući"."
       "Imam prošek i "Baci mamu iz vlaka". Hoćeš?"
       "Može."
       "Vidimo se za pet?"
       "Petnaest... jer neću da furam taj "bačena iz vlaka" look."
~*~
       Ova narukvica nosi one neizgovorene misli što puštamo da lete slobodno u dubokim noćima. Niska joj je sačinjena od plavog pješčenjaka koji savršeno prenosi taj vizual, a dodatno je ukrašena klasterom cirkona iste nijanse sa svake strane koji čine okvir centra i u tom konceptu predstavljaju krila - odnosno slobodu misli.
       Ovo je dodatak koji će najljepše upotpuniti stil one koja ima svoje vrijeme u kojem pušta misli da lete.