Došla je spremna kao i uvijek - s okom za detalje i optikom kao produžetkom kroz koji je promatrala svijet na svoj osebujan način. Nije trebala biti njena gaža, ali svemir se posložio bez pitanja. Eni se razbolila i ona joj je radila uslugu.
Set angažmana bila je vila s bogatim ružičnjakom. Bila je to raskošna stara dama koja je započela svoje postojanje davne 1918. kao prava mala palača, prošla fazu propadanja u poslijeratnim godinama, da bi na kraju zaživjela novim životom nakon renovacija. Unutra je mirisalo na sjećanja i snove - priče minulih vremena. Sve ono što je vrlo dugo život činilo životom. Bila je svjesna da će to biti jedno od onih mjesta na kojima će se osjećati povezano s ljudima s kojima nije živjela dana življenog vremena na ovom svijetu, samo još nije znala točno koliko. Nešto u njoj odazivalo se na tišinu koja je disala između zidova kao svjedok vremena.
Do trenutka kad je napokon izašla i udahnula zrak ispunjen nježnim mirisom ruža, um joj je vrvjeo prizorima lica sa izloženih portreta, osobnih predmeta i vrijednih starina koje su nekoć nekome nešto značile. Sve je to dobilo svoj kadar. Ali ruže su bile dobrodošlo osvježenje. Bile su lijepe i nisu nosile breme nostalgije. Nosile su nježnost i trnje - kontrast kojeg je intrinzično cijenila.
Nije bila naročito radoznala kada je u procijepu ciglene gredice oko božura ugledala komad požutjelog kartona i zato joj uopće nije bilo jasno zašto ga je otamo izvukla. Ali jest. "Karton" je bila stara razglednica. Na naličju - izblijedjela fotografija velikog mosta nad rijekom, s natpisom: "Budimpešta, 1929." Na poleđini - pa... na poleđini je imala tragediju ispisanu tintom u lijepom kurzivu:
"Moja vječita, tiha patnjo,
Mada si otišla iz mog naručja u stran mi kraj,
I danas moja ljubav za tebe, znaj, buja poput ruža
Procvalih iz zemlje što ju zalijevaš uz daleko mi ognjište.
Pio sam s vrela sudbine i ostavila mi je gorak okus na usnama.
Ostaj mi dobro. Zbogom.
~ tvoj, Illés"
Odjednom ruže više nisu bile tako zahvalno nebremenite, a ona je stajala s knedlom u grlu. Rekla si je da neće osjećati tuđu čežnju. Rekla si je da se neće poistovjetiti s nekim tko više vjerojatno i nije na ovom svijetu. Ali taj osjećaj koji ju je obuzeo nije bio samo Illésova "tiha patnja" zamrznuta u razglednici, koliko god se ona zavaravala da jest. Digla je pogled da skrene tu misao i uto spazila staricu na prozoru kako je promatra. Mahnula joj je da uđe.
Nije stigla kročiti dva koraka natrag u salon kad je naišla na nju - gazdaricu kuće. Unatoč svojim godinama, nosila se uspravno, s dostojanstvom, s visoko zategnutom pundžom sijede kose i dubinom iskustva u očima. "Znam tko ste." - rekla je, "Ja sam Margit.". Pružila je ruku, očiju uprtih u razglednicu. - "Hoćete mi to, molim Vas, predati." Nije bilo pitanje. Predala ju je bez pogovora. Očekivala je da će je gospođa Margit grditi, možda čak otkazati angažman - doživljavajući je kao kakvog lopova, ali ženi se lice sasvim smekšalo čim joj je pogled pao na ljubavne jade u kaligrafiji. Sjela je u naslonjač i uputila je na onaj nasuprot njoj. Nije časa časila. "Illés..." - počela je - "... majčina velika, nikad prežaljena ljubav koja joj se dogodila prije mog oca. Možda će vas iznenaditi da tako govorim o nekome tko mi nije bio otac. Ali ni otac kojeg sam imala to također nije bio, bar ne u pravom smislu riječi. Bilo je to 1929. Baka i djed su odveli majku u posjet prijateljima u Budimpeštu. Tamo ga je upoznala. Bio je... pa... dijete posluge. A bili su djeca, da se razumijemo. Iako se 17 godina, pogotovo za ženu, tada tretiralo kao prilično odraslo i zrelo za brak. Procvjetala je ljubav ali baka i djed nisu odobravali. Illés je bio preniskog staleža, a i prešutno su već imali nekog kome su namijenili njezinu ruku. Nisu joj dali izbora. Vratili su je u Istru i tu se udala za mog oca. Nesretno. Njega je zanimalo samo potomstvo i žena za ukras, a već nakon što prvo i jedino dijete nije bilo sin, više ga ni dijete ni taj ukras nisu zanimali. Majka je u jednom trenutku dobila pismo. Illés je obznanio da su se životne okolnosti promijenile. Bio je dijete posluge samo s jedne strane, s druge strane - ispostavilo se, bio je njegov otac plemić, prijatelj njenih roditelja, koji je spavao s njegovom majkom i na koncu ga priznao kao svoga. Illésa nije bilo briga što je majka već imala mene, a majku više nije bilo briga ni za svoj brak ni za volju njezinih roditelja. Došla je sa mnom u Budimpeštu i započela svoj život ponovno s ljubavi svog života. Bio mi je dobar otac. Ali nije potrajalo. Došao je rat. Izgubio je život na frontu. Majka se nikad nije preudala." Šutila je. Uglavnom zato što nije vjerovala vlastitom glasu. Nadala se da joj je lice odražavalo ono suosjećanje koje je osjećala ali jedan dio nje nije bio sasvim prisutan. Zato ju je iznenadilo kad je Margit rekla: "A tko Vas mori? Gdje je Vaš Illés?" Čitala ju je kao razglednicu, činilo se. "Molim?" - odvratila je, smeteno. "Vaš Illés. Znam taj pogled. Nagledala sam ga se. Ne tišti vas priča moje obitelji, imate Vaše vlastite zbog koje Vas ovo tako dira, zar ne? Ali, u redu, neću zadirati...". Nije je pustila da dovrši. Osjećala se nekako dužno. Naposlijetku, ipak je Margit upravo bila vrlo otvorena s njom - nekim koga je tek upoznala. "Moj Illés je u Švicarskoj." - obznanila je kroz uzdah. Margit ju je pogledala kao da je pomalo zbunjena. "U Švicarskoj?". "Jest." - rekla je, napol svjesna da je ruke skupila u šake. "A u čemu je problem, ako smijem pitati?" Pogled joj je odlutao. Slagala je rečenice u glavi. "Radi u Švicarskoj. Ali nije tako jednostavno. Nije otišao tamo radi posla. Boluje od narkolepsije Tamo je zbog lijeka. Švicarska je jedino mjesto na kojem mu je dostupan taj neki lijek koji mu jedini pomaže, a bez urnebesnih troškova i procedura. Nije mi rekao da odlazi dok nije otišao. Kad se napokon javio nakon nekoliko dana rekao je da me voli i da mu je jako žao ali da ne dolazim. Da mi ne može biti dostojan partner u životu. Da ne ostavljam svoj posao zbog njega." Margit je slušala i kimala. Kad je nastala tišina, pružila joj je natrag razglednicu. "Uzmite." - rekla je - "Kao podsjetnik da Vas pokrene." - pojasnila je. Pogledala ju je s nerazumijevanjem. Starica se nasmijala. "Koliko sam shvatila, a mislim da sam dobro sve shvatila, Vi volite njega i on voli Vas. On misli da Vam pruža izlaz, a Vi mislite da ste odbačeni i hodate po svijetu na rubu suza umjesto da se pakirate i kupujete kartu za Bern. Draga, Vaša tragedija postoji samo u Vašoj i njegovoj glavi. Ali Vi ste živi! Vaš Illés je živ! I volite jedno drugo. Poremećaj sna, bojazan zbog posla, granice država... to nisu stvarne zapreke. To Vam govorim ja sa svoje 93 godine. Ne tratite život. Ne bez da ste mu uopće dali pravu priliku. Pogotovo ne kad je u pitanju ljubav koja Vas očito tako snažno drži." Navrle su joj suze na oči. Nešto se u njoj posložilo kao da je samo čekalo da joj netko izgovori ono što ona sama nije znala reći samoj sebi. Starica ju je uzela za ruku i nježno ju stisnula. "Pošaljite mi razglednicu." - rekla je.
~*~
Ovaj nježni srebrni set narukvice s naušnicama od S925 sterling srebrne baze i konektivnih elemenata, srebrno platiranih dekorativnih elemenata koji podsjećaju na vintage stil nakita iz Belle Epoque ere, fasetiranim perlama mjesečevog kamena i suptilnim cirkonima boje lavande, govori o posvećenosti s ljubavlju. Govorimo, naravno, o vremenu u kojem se na svemu što se radilo, pogotovo u dekorativne svrhe, vidjela posvećenost koja se danas gubi u praktično-minimalističkom pristupu ravnih linija, pravih kuteva, neutralnih boja i gotovo nepostojeće pažnje pridane estetici.
Za onu koja posvećeno slijedi svoje srce.