Kafić, koji je bio dio njezine rutine bio je skriven u uskoj uličici između dvije zgrade koje su djelovale kao da su zaboravile da su u istom kvartu - jedna stara iz doba Austro-Ugarske, a druga moderna i sva u staklu. Unutra su biljke rasle iz svih mogućih posuda - starih džezvi, porculanskih šalica, lončića na pruge, pa čak i iz jedne bačvice u kutu. Tapecirane stolice su bile, mahom, različite i izlizane tragovima nebrojenih razgovora. Stari konobar već je znao i bez da pita - bijelu kavu, bez šećera, vruću tako da se dimi.
Sjela je na svoje uobičajeno mjesto, ispod velikog cvjetnog murala u živim nijansama zelene i ljubičaste, koji je dominirao prostorijom. Osim murala, zidovi su bili ispisani stotinama rukom pisanih poruka u svim mogućim stilovima, neke i na različitim jezicima. Bilo je tu izreka, šala, kratkih pjesama, a ponegdje su bila i samo imena s datumima. Kad je kava stigla na stol, otkrila je novu poruku točno s druge strane stola: "Imam teoriju da u ovom kafiću sjede tri kategorije ljudi: oni koji ovamo dolaze raditi (oni s nosom u laptopu) i oni koji dolaze ovamo dok izbjegavaju rad (uz duboko filozofske razgovore). Pomozi mi definirati treću." Zamislila se na čas pa izvukla olovku za oči i napisala: "Oni koji se pretvaraju da rade ali zapravo slušaju tuđe razgovore."
Sutradan kad je došla, zatekla je nastavak: "Ok, jesi me. Ali znači treći su prikriveni dokumentaristi selektivnog morala?" Hm, ne bih to baš tako sročila - pomislila je, pa napisala samo jedno: "Usamljeni." To priznanje imalo je momentalni učinak i opet se osjetila onako kako se često osjećala - neuklopivo.
Idući dan na zidu nije bilo ničeg novog. Ni dan nakon toga. Pomislila je - ok, možda je to to. Rekla si je da to što osjeća nije razočaranje i ignorirala onaj podrugljivi unutarnji glas koji joj je dobacio da se bavi poricanjem kao olimpijskim sportom. Ali onda su se novi retci nakon nekoliko dana ipak pojavili: "Zato i dolaze, misliš? Ne da slušaju nego da budu među ljudima, a da nitko od njih ne očekuje sve ono što ne mogu ispuniti? Društvo bez pitanja i obveza?". Trgnula se kad je konobar spustio kavu na stol. Dimila se točno kako treba. "Ponestaje nam zida." - rekao je -"Možda da se vas dvoje nađete na kavi."
Hm. Jel bi to bilo tako strašno? - pomislila je. I dok se već u sljedećem trenu zatekla kako se zgraža nad tom idejom, ruka joj je svejedno radila svoju stvar. Nadala se da druga osoba neće primjetiti drhtanje u rukopisu kojim je napisala: "Sutra u 14:15h - ako hoćeš. Stolica nasuprot moje. Bez pitanja, bez očekivanja. Samo društvo." I tako je i bilo.
~*~
Ova ogrlica osvaja pogled svojom bogatom ali uravnoteženom kombinacijom intenzivnih tonova ljubičaste i zelene. Povezan s introspekcijom i autentičnošću, ljubičasti ahat na ogrlici, u skladu sa svojim ezoteričnim svojstvima, ovdje simbolizira unutarnji kompas koji pomaže razlučiti kada nečemu u životu treba dozvoliti da procvjeta. Njegova divna ljubičasta boja, u kombinaciji s dvobojnim staklenim perlama koje unose zelenilo, postavljaju paletu za cvjetni mural koji je tihi svjedok tog procvata iz priče. Konačno, njegovu vizuru definira privjesak u centru - čelični cvjetni motiv izveden u art deco stilu, ukrašen s dva malahita koji prizivaju hrabrost za promjenu i tiho otvaranje prema drugome.
Ogrlica najbolje rezonira s jednom usamljenom dušom koja je spremna sjediti sama toliko dugo koliko je potrebno da za stol sjedne pravo društvo.