Probudila se s neodređenim osjećajem da treba započeti nešto novo. Taj osjećaj nije bio sasvim nov. Počivao je u nemiru kojeg je osjećala ovih dana kao posljedicu toga što joj je stalno nešto išlo "nizbrdo". Otkaz kojeg je dobila kao višak bio je kruna svega. Htjela je jednu stvar - jednu! - nad kojom će imati kontrolu. To jutro se taj osjećaj jednostavno lijepio za kožu poput morske soli.  
       Sjedila je na kauču sa šalicom jutarnje kave i zvjerala oko sebe tražeći neku nit u prostoru koja bi je "povukla". I tako joj je pogled pao na stari improvizirani poličar koji je zapravo bio samo dvije komode jedna povrh druge. Uglavnom je samo predstavljao žalostan prizor koji je skupljao prašinu u svom mračnom kutku prostorije. Bilo je to nešto baš jednostavno, zapravo. Jer, zašto da ne? Mogla bi napokon početi čitati neku knjigu. Načitani ljudi u njezinom životu su joj se oduvijek činili kao oni koji čvrsto drže uzde nad svojim životom.
       Uzela je prebirati po naslovima tražeći nešto dovoljno pitko, a opet ne sasvim bez izazova. To je odmah eliminiralo Marquezovih "Sto godina samoće" ali i sve ljubiće iz serijala knjiga Jutarnjeg lista. Ono što je našla bilo je nešto što nije htjela naći - knjiga koju je zaboravila da uopće ima. Sa žigom gradske knjižnice. Posuđena još prije pandemije - nikad pročitana, naravno. Još jedna stvar za dodati na listu stvari koje su joj kvarile dan.
       "A ne, nećeš!" - protisnula je ljutito. Iz čistog prkosa je odlučila smjesta otići vratiti tu knjigu. Ako ću danas barem jednu stvar dovesti u red, biti će ovo. Ovo mogu! - pomislila je. 
       Ušla je u knjižnicu kao žena na misiji - spremna na enormnu zakasninu ali odlučna  poravnati bar jedan karmički račun. Začudo, žena za pultom nije je pogledala kao da je dijete koje je pokušalo sakriti razbijenu vazu iza plišane žirafe. Činila se zatomljenom u nekakav problem s računalom. Promrmljala je tihi: "Mhm...", zatim nervozno: "Ajde više!" i konačno joj pružila račun kao da dijeli letak, bez da ju je i pogledala. 
       Platila ga je i već se okretala prema izlazu kad joj je za oko zapela knjiga koja je stajala kraj info pulta. Na tvrdom je uvezu upadljivim slovima stajao naslov: "Sve se vraća...", a tamo, tik do knjige, stajao je natpis: "Tražimo sistem administratora". Hm, - pomislila je - pa možda se zbilja i vraća.  
 ~*~
       Ova narukvica je izrađena od srebrno toniranih uvijenih bakrenih žica, ručno oblikovanih u koncentrične pleter petlje. Svaka od njih obavija fasetiranu kockicu snježnog opsidijana - kamena rođenog iz vatre vulkana, ali mirnog poput pepela koji se slegao u podnožju. Na njegovoj crnoj površini naziru se svjetle inkluzije nalik pahuljama. 
      Simbolika iza petlji leži u filozofiji karmičkih uzoraka u kojima ispravljanje i jedne stvari, koliko god trivijalne, može pokrenuti obrazac koji će povući druge stvari. To je i interpretacija iza gesla "Sve se vraća", derivirano iz uzrečice "Sve se vraća - sve se plaća.", a odražava se u petljama koje su pletene u maniri cikličkog pletenja oko jedne uporišne točke oko koje se sve vrti. U priči o vraćenoj knjizi, ovaj komad postaje metafora za jedan zatvoreni ciklus koji otvara drugi. 
       Cadenza je dobila ime po talijanskoj riječi koja opisuje kratki, virtuozni solo kojeg često improvizira solist na kraju jednog čina skladanog djela.
       Ova narukvica je za onu koja vjeruje da i male stvari mogu voditi k velikima.