Prije dvanaest godina, u kišno proljeće, posadila je stablo s prvom generacijom svojih učenika. Tada su svi još nosili prevelike školske torbe i pitanja u očima.
       Mladica bijele topole već je sramežljivo šuštala s nekoliko listića u znak spremnosti da raste s vjetrom. Kad su je uspravili sa žilicama pod slojem vlažne zemlje, jedna učenica je rekla: "Ako je budemo dolazili pozdraviti, ona će znati da je volimo." U tom je trenutku osjetila kako joj se širi neiscrpno vrelo nježnosti u prsnom košu. Znala je da je taj trenutak obilježio početak jedne odanosti koja nema veze s biologijom. 
       Sadnja stabla bila je simboličan čin kojim je htjela djecu izložiti osjećaju stvaranja neke vrijednosti koja traje, a redovitim zalijevanjem do ljetnog raspusta i razvoju svjesnosti o pažnji, brizi i upornosti koji su potrebni da bi nešto raslo i razvijalo se. 
       Ona sama nikad nije prestala posjećivati stablo i zalijevati ga kad je trebalo i to se s vremenom pretvorilo u tihu posvećenost koja je trajala godinama. Stablo je raslo brzo i prkosilo vremenskim neprilikama, uspješno se povijajući bez da se slomi. Svakih par generacija, vezala bi neki projekt uz stablo. Tako su jedne godine  djeca pisala i crtala stvari koje vole na kamenčiće koje su poslagala oko stabla pod geslom "krug sreće". Jedno dijete je nacrtalo mačku, a drugo sladoled. Jedno je napisalo "mama", a drugo "marenda". Jedne godine su izradili i postavili kućicu za ptice. Bila je šarena, stajala je blago ukoso i zračila nečim iskonskim što je postojalo samo u duhu djetinjstva kojeg još nisu dotaknule brige veće od propuštanja nedjeljnih crtića.
       A onda je jedne zime, nakon što se vratila s bolovanja, umjesto stabla zatekla temelje parkirališta. 
       Nije plakala samo zato što ju je zatekao dubok bijes, a on je pak zatomio svaku drugu fiziološku reakciju. Iz šoka i nevjerice, trgnuo ju je zvuk pištanja bagera, a onda joj je prišao radnik s upozorenjem da bi se trebala udaljiti s jesta zbog radova u tijeku. Ona je, i dalje stojeći skamenjeno, samo protisnula kroz zube: "Gdje je stablo?" Radnik na trenutak nije rekao ništa. Imala je osjećaj da je promatra kao nekakvu divlju životinju i u glavi oprezno prilagođava riječi koje misli izgovoriti tako da zvuče što pitomije. "Grad je naložio. Jučer smo ga srušili. Ovdje je bio prijeko potreban parking zbog velikih planova izgradnje."
       "Prijeko potreban..." - prošaptala je sama sebi ispod glasa, kao da isprobava riječi na jeziku da vidi kakvog su okusa. Bile su gorke poput poraza. Osvrnula se oko sebe kao da očajnički pokušava procijeniti ima li tu ičeg što bi opravdalo izraz "prijeko potreban" Vidjela je samo beton i skršene snove djece koja će ipak možda ovdje jednog dana "prijeko potrebno" parkirati. A onda joj je za oko zapela jedna nabacana hrpa sa strane temelja, naizgled svaštara otpada, ali iz nje je nešto stršalo. Nada. "Jeste li uklonili to stablo?" - pitala je, dijelom kao formalnost jer već je znala odgovor, a dijelom kao uvod u svoje sljedeće pitanje. "Neke hrpe otpada od raščišćavanja terena smo već odvezli. Ostalo je još samo ono, to ide danas." Kimnula je i napokon ga pogledala u oči nastojeći u taj pogled upakirati što je moguće više autoriteta. "Ja hoću nešto s one hrpe." Radnik je pogledao u hrpu, pa u nju, pa opet u hrpu. U jednom času mu je pogled odlutao i prema čovjeku koji je stajao kraj bagera s mobitelom na uhu usred nekog žustrog razgovora. Nesigurno je odvratio: "Nisam baš siguran koliko je to ok, ali ajde. Samo brzo to." - mahnuo je prema hrpi. Nije se ustručavala. Dugim koracima je prišla i izvukla ono što je htjela. Bila je to grančica bijele topole. 
       Kada je grančica nakon par dana napokon pustila žilice i prvi trag zelenila u staroj staklenci od pekmeza, pustila je uzdah koji nije ni znala da je zadržavala. "A gdje bi sada mogla rasti?" - pitala je napola nju, a napola sebe. Imala je novu generaciju učenika pod svojim okriljem. Drugačija djeca u drugačijim vremenima. Ali neke lekcije odolijevaju svim testovima vremena. Neke priče rastu poput stabla.
~*~
       Niva, čiji naziv znači "plod" ili "izdanak", je ogrlica koja nosi simboliku postojanosti, odanosti i odolijevanja promjenama bez gubitka najdubljih vrijednosti. Nosi priču o spremnosti na puštanje korijenja i ponovne pokušaje. Topola je, kao motiv stabla u priči, također izabrana zbog svoje simbolike. Ona je "drvo odjeka" odnosno uspomena, "čuvarica vjetra", u ovom kontekstu vjetra promijena, traži puno brige ali brzo raste. U slavenskim predajama topola stoji kao sidro između svjetova. Ogrlicu, u skladu sa simbolikom, krasi niska od ljubičastog havlita koji svojim mramoriranim uzorkom podsjeća na slojevitost vremena, dok centralni privjesak od indijskog ahata (koji nudi dva različita pejzaža tekstura i boja s obzirom na to kako ga okrenete) nudi podsjetnik na postojanost i uzemljenje. Okrugle čelične karike s urezima koji unose iskrice svjetla i života, povezuju cijeli komad u jednu zaokruženu priču s tvrdoglavom dozom optimizma i nade, dok jedna velika bakrena očica koja započinje nisku samo s jedne strane, kao izazov simetriji, predstavlja "krug sreće" - jer sreća ne mari za simetriju.
       Niva je ogrlica za onu koja nosi nadu, ne posustaje i ne odustaje od vrijednosti koje univerzalno odjekuju kroz vrijeme poput pouke koja se prenosi kroz generacije.