Sjedila je na toplom bijelom pijesku te poznate joj daleke obale. U tirkiznim vodama je umakala stopala, a u prekrasnom sunčanom danu, u hladovini palme, i vlastitu dušu. Nije došla s nikakvim posebnim povodom osim možda s idejom da se opet osjeti onako živom kako se mogla osjetiti samo kad bi promijenila podneblje. Ali postojao je taj jedan trenutak koji je ostao uz nju. Trenutak koji se dogodio pod tim istim podnebljem kao dokaz da te život nađe gdje god ti od njega pokušala pobjeći.
       Misli su joj se stalno vraćale prizoru te djevojčice u gradu kojeg je iskoristila samo kao prenoćište. U svom jednodnevnom istraživanju tog ni po čemu lijepog grada, jedan od puteva ju je sasvim slučajno naveo da prođe pokraj velebne zgrade za koju se ispostavilo da je sirotište. Pažnju joj je privukao strogi glas koji je odjeknuo u dvorištu. Kad se osvrnula, ugledala je šačicu djece kako nestaje iza vrata na kojima je stajala visoka stara žena, grubih crta lica, koja je urlala za jednom djevojčicom.
       Djevojčica je bila vrlo mršava, neoprane kose, u odjeći koja je nekada, valjda, vidjela bolje dane. Oglušila se o strogi glas i nastavila brati cvijeće tik uz ogradu kraj koje je ona prolazila. U jednom trenutku je zastala i podigla pogled prema njoj. Njezine zelene oči su izgledale starije nego što su imale pravo biti. Lice joj je bilo zamrljano zemljom i starim tragovima suza ali je unatoč tome razvukla osmjeh i pružila joj kiticu cvijeća kroz ogradu.     
       Ona ju je prihvatila iako je osjećala kao da joj ruka teži uteg, a nije baš bila sigurna da je uopće disala. U tom trenutku, sjetila se sebe - male i bespomoćne nakon što joj je rat oduzeo roditelje i gurnuo je u ralje sustava. Srećom, nije dugo prošlo dok je nisu udomili ali sve je to ostavilo neizbrisiv trag koji je kroz tolike godine i dalje u njoj živio neki vlastiti poluživot.
       Djevojčica joj je, u konačnici, mahnula i otrčala prema vratima, ali ona je ostala stajati na istom mjestu, držeći kiticu cvijeća, još nekoliko minuta prije nego što se osjetila spremnom napraviti korak naprijed. I tako je nekako ostala zamrznuta u tom trenutku i u svim danima koji su nakon toga uslijedili. Pokušavala se koncentrirati na prirodne ljepote, avanturistički duh, ljutinu curryja i tablu postavljenu ispred tisućljetnog stabla ali nije mogla ušutkati onaj unutarnji glas čije se riječi nisu mogle čuti ni prevesti. 
       Kako je vrijeme odmicalo, a činilo joj se da su prošli tjedni a ne dani, razmišljala je o vremenu i svom životu pod vlastitim podnebljem. Nekad je negdje pročitala nešto o vremenu. O tome kako se pravo vrijeme ne mjeri satom, kalendarom, vremenskim zonama ni excel tablicama. Pravo vrijeme teče u vlastitoj percepciji života i sjećanja kojima ga gradimo. Vrijeme je trenutak koji ostaje s nama - skoristili ga mi ili pustili da samo prođe, zauvijek se pitajući što bi bilo da je bilo.
       I tako, kada od vlastitih misli više nije mogla osjetiti toplinu pijeska, čuti val ni osjetiti miris ljeta u zraku, podigla se na noge spremna na kratak ili veoma dug put, ovisno o tome kako doživljavate vrijeme. Sljedeći dan je uhvatila prvi jutarnji brod za kopno i kročila u nadležnu socijalnu službu. Nije bila sigurna u to što radi ali je bila sigurna u neumoljiv osjećaj kojeg više nije mogla ignorirati.  
~*~
       Ova bakrena, tirkizno plava narukvica nosi dvoznačnu vizuru onog što mi kao ljudi percipiramo kao "raj", a u osnovi, mislim, pričamo o nekakvom spokoju. Jedan je onaj vanjski koji ovisi o okolini - ljepoti svijeta oko nas, a drugi je onaj unutarnji kojim osjećamo da je sve na svom mjestu u svakom datom trenutku. Amazonit je kamen čijom simbolikom odlično možemo prenijeti taj koncept.
       Vala je narukvica koja prestavlja smiraj za onu koja vrijeme mjeri trenucima koji se pamte.