Neprobojni mrak kazališne lože gutao je tračke zalutalog svjetla reflektora poput gladne zvijeri. Sjene su imale neki svoj poluživot i kroz njih su zvukovi drame koja se prelamala po pozornici poprimali neke neutažive dubine. Predstava je bila adaptacija po nekom češkom romanu iz 60-ih - suha, sarkastična, crna kao jak espresso. Ali ona je, nažalost, morala trpjeti predstavu u predstavi koju nije platila da gleda.
       Loža je, naime, imala dva reda sjedala i ona je dobila mjesto u drugom. Ispred nje su sjedile dvije starije žene odjevene u novac i prestiž i nisu ušutile otkad je predstava počela. U tom razgovoru nije bilo ni riječi o predstavi, ne - reklo bi se da ih je predstava najmanje zanimala. One su, umjesto toga, komentirale druge ljude po ložama. I tako je slušala o zamjeniku pročelnika odsjeka za kulturu koji, sramotno, nije došao u odijelu, ženi ravnatelja arheološkog muzeja koja je zaboravila skinuti šešir, sinu saborskog zastupnika koji je u zatvoru (ali samo na papiru), prominentnom odvjetniku u sumnjivom društvu (jer joj nisu znale ime), doktoru iz opće koji mora da je bio pod utjecajem nečega što po njima definitivno nije bilo guljenje 12 sati noćne smjene,... 
       Dodijalo joj je negdje nakon što je glumica na sceni tresnula rukom o stol i zaorila: "HOĆETE ISTINU?! NEMA ISTINE! Ima samo onog što HOĆETE čuti i onog što NEĆETE!", a ona nastavak toga nije čula jer je slušala indigniranu kritiku najnovijeg estetskog zahvata neke iz gradskog poglavarstva u loži 27. Mogla se ustati i otići. Mogla je. Nije. Umjesto toga je potapšala desnu po ramenu. Obje su se osvrnule. Bila je napola sigurna da im u pogledu iščitava očekivanje njene pobune zbog glasnog razgovora. Možda je to u početku i namjeravala ali, iskreno, baš ih je željela razočarati. I zato je umjesto toga rekla: "Oprostite, a jel znate vi tko sam ja?"
       Iako je to izrekla vrlo samouvjereno, nešto u njoj je zadrhtalo i u sebi se pitala koga to vraga izvodi. Njih dvije su se načas pogledale i u tim je pogledima bilo jasno da jedna drugoj čitaju nesigurnost u očima. Desna je odmahnula. U lijevoj je nazrijela tračak onog što se i nadala tamo pronaći. Bio je to dobar znak, pa je nastavila: "Ne znate? E, ali ja znam Vas. I znam sve po kojima ste upravo poljepile etikete i epitete." Nije znala. Ali to ju nije spriječilo. Bilo je to pitanje uživanja u trećem činu u miru ili bačene karte. Trud je urodio plodom jer je sada mogla jasno raspoznati paniku u objema. Lijeva je izustila: "Vi... što želite? Da ništa od toga što ste čuli ne iznosite okolo, hoću reći...?". "Van." - izustila je jedva čujno, tako da je desna nesigurno protisnula: "Molim?" - a onda glasnije, odlučnije: "Van! Izađite van i ne vraćajte se.". Lijeva se već ustala i skupljala kaput, dok je desna zaostala s pitanjem: "A kako znamo da nećete nikome ništa reći?". "Da znate tko sam ja, znale biste i da sam osoba od riječi." Činilo se da ju je to zadovoljilo jer je žustro otišla drugoj za petama. I tako je napokon mogla popratiti treći čin u miru taman kad je jedan glumac na sceni upro prstom u prsa drugog u vojnoj uniformi i protisnuo: "Dosta mi je života u obrambenoj formaciji!" Rezonirala je s tim.
~*~
       Ova narukvica je odvažan stilski izbor jarkih tonova koji reflektiraju snagu u kontrastima i profinjenost u sjaju. Središtem dominira veliki tamni ahat, poput zaustavljenog pogleda u nepoznato kada nema bijega pred izazovom. Oko njega se smjenjuju ružičasti turmalin - srčani kamen životne energije i strasti te dimni kvarc kojeg zovu "kamenom sidra" jer, kažu, uzemljuje u zahtjevnim situacijama kada život talasa poput uzburkanog mora. Zlatni hematiti zatvaraju formu u okvir odlučnosti i elegancije. Narukvica je izrađena od bakra u zlatnom tonu i svojom pojavom isijava karakter koji je teško ignorirati. 
       Callais je narukvica za onu koju ne zanima kojeg su ljudi statusa već kakvim joj čine život.