Vijesti su od jutra zasjele na vremensku prognozu i stanje na cestama kao na senzacionalističku zlatnu koku. Svi kanali oglašavanja emitirali su manifest preživljavanja minusa s ozbiljnošću kategorije stvarnog scenarija iz filma "Dan poslije sutra". Sve je bilo nedvosmisleno NE! Nemojte se predugo izlagati hladnoći! Nemojte hodati zaleđenim pločnicima! I, DEFINITIVNO, nemojte ići na put ako baš ne morate! "Hm. Ionako me nikada neće primiti u Mensu." - rekla si je dok je nastojala držati ravnotežu na skliskom putu do auta, s tortom u jednoj ruci i ključem u drugoj. 
       Taj dan je najdraža prijateljica slavila rođendan. Onaj okrugli. I možda bi bila mogla ostati odgovorna građanka da najdraža nije nedavno odselila na selo - pola sata od grada, u potrazi za mirnijim životom i dodirom s prirodom, pa nije imala taj luksuz da prošeta do nje. Kada ju je po običaju pitala ima li nešto što bi htjela za rođendan, najdraža je tražila tortu iz one dobre "talijanske" slastičarnice u kojoj nije radio nijedan Talijan ali su kolači koštali kao odmor u Italiji. Torta je bila spektakularna - dva kata remek-djela od kreme i biskvita. I tako - iako je zima stisnula kao bavarski škripac - nije dozvolila da je to omete u odluci da tu tortu doveze do slavljenice kao VIP na suvozačkom. 
       Samo što se svemir nije baš previše zamarao njezinim odlukama. 
       Jer inače ne bi zapela na cesti.
       I nije to bilo negdje u prometnom dijelu grada s civilizacijom na vidiku. Bilo je na prijevoju između dva posebno prazna sela u unutrašnjosti gdje ptice nikada nisu bile uplašene novogodišnjim vatrometom ili čovjekom s padobranom vezanim za gliser. Volan je otkazao poslušnost, a kotači su stali nemoćno vrtjeti bez uporišta u snijegu i ledu točno nakon što je prošla znak upozorenja na divljač na cesti.
       Nakon što je uspješno uspostavila liniju s HAK-om na jednoj bijednoj crtici signala i čula sva očekivana: "A jel niste znali da ne bi trebali na put u ovim uvjetima.", "Sve službe su trenutno na terenu, morati ćete malo pričekati." i "Ne, ne znam koliko malo. Možda malo više.", to upozorenje se ispostavilo prilično legitimnim jer se, koju minutu nakon što je udarila šakom o trubu u frustraciji, shvativši da možda ipak neće uspjeti stići na rođendan, auto zatresao od neočekivano glasnog udarca o lim koji je došao odnekud s prednje strane. Kada je u panici zavirila kroz staklo suvozačkog, zatekla je jednu veliku razdraženu divlju svinju koja se upravo spremala ponovno katapultirati u auto kao da joj je cijelo njegovo postojanje bilo osobna uvreda najviše razine. Bila je to kompaktna dlakava masa mišića i inercije, od valjda kojih 200 kila. 
       Nakon šestog udarca, u glavi je već zbrajala troškove popravka ali se, iznad svega, već i  polako počela pitati koliko dugo ta svinja može tako. Kao da je čula njezine misli, udarcem koji je uslijedio u idućem naletu, probila je lim.
       Prestala se plašiti za auto, počela se plašiti za sebe.
       Moguća rješenja rojila su joj se u glavi ali ništa nije imalo smisla. Znala je da si ne smije dozvoliti da je svlada panika. Udahnula je i počela polako brojati u sebi.
       Nije palilo.
       I taman je planirala odustati od mentalne discipline kad je odbrojala četrdeset.
       A onda joj je sijevnula misao.
       Pogled joj je pao na tortu na kojoj su kremom od bijele čokolade puslicama utisnuli broj četrdeset.
       Momentalno se bila spremna narugati samoj sebi jer ne! - ta ideja NIJE normalna, ne! - ta svinja ne slavi 40 godina i - konačno NE! - najdraža će je UBITI. Pokušavala je racionalizirati, uvjeravala se da je to apsolutno smiješno ali onda - glasan TUMMM! Udarac je ponovno probio lim.
       Više nije razmišljala. Spustila je prozor, izvukla tortu iz kutije i lansirala je iz auta kao da baca granatu iz rovova. Torta se dočekala kao nezgrapna balerina, a onda raspala kao snovi zaljubljene tinejđerice.
       To je bilo to - to je bila njena najbolja ideja.
       Bila je spremna na to da joj se svemir smije. Zapravo, smijala se i sama sebi. Ali - neočekivano - auto se nije ponovno zatresao. Kad je skupila hrabrost i provirila van, u nevjerici je promatrala kako svinja već halapljivo masti kljove bijelom čokoladom. Torta je nestajala brže od dostojanstva na karaokama, a kad ju je u potpunosti nestalo, svinja se entuzijastično očešala o stablo i - na njezino silno olakšanje - otputila mirno natrag u šumu umjesto da se ponovno okomi na auto.
       Neko je vrijeme ostala sjediti i disati.
       HAK-u još nije bilo ni traga. Nije se još mogla natjerati da izađe, ali htjela je čuti nečiji glas. I tako je nazvala najdražu. Čim je čula entuzijastično "Heeej!" s druge strane linije, sve je provalilo iz nje u jednoj rečenici - u jednom dahu.
       "Hej, sretan rođendan, sve najbolje, torta je skončala, dala sam je vepru da me ne ubije, ne lažem, kunem se."
       Tišina s druge strane.
       A onda zapanjeno: "Šta-kako-molim?!?"
       Udahnula je još jednom, a onda ispričala što se dogodilo nastojeći pričati sporije da ne proguta pola riječi. Kad je završila, najdraža je s druge strane prvo protisnula promuklo "Ma štaaaa?", a onda rekla: "Gle to šta si ti meni sad ispričala vrijedi više od talijanske torte na sto, a ne dva kata. Prvo: ti si riskirala da bi došla meni na rođendan i donijela tortu. Drugo: iako će torta služiti kao gnojivo za tartufe, meni je tvoj život ipak vrijedniji nego polizat malo talijanske kreme. Treće: tortu bih pojela i zaboravila kakvog je okusa bila za dva dana, a ovako imam priču koju ću pamtiti zauvijek i prepričavati do besvijesti kao da je napeta epizoda Otimačice."
       "Dakle, ti... ne ljutiš se?" - upitala je kao da nije sigurna što je čula.
       "Dakle, ja... ne ljutim se." - rekla je, "Osim na svinju."
       Nasmijala se i osjetila olakšanje.
       U tom je trenu iza prijevoja napokon zašlo HAK-ovo vozilo za pomoć na cesti.
~*~
       Brisejda je ogrlica u nijansama dima, mlijeka i zlata koje krase sivi i bijeli ahat, mjesečev kamen, bakar s pozlatom i čelik. Ova kombinacija kamenja, u ezoteričnom smislu, predstavlja sabranost, jasnoću, intuiciju i unutarnji mir dok, u estetskom smislu, zrači nekom hladnom mekoćom i privlači pogled karakterističnim centrom od lista ahata nepravilnog oblika obrubljenog zlatnim okvirom, s ovalnim klasterom kristala ahata koji suptilno rasipa tračke svjetla. 
       Ova ogrlica je upečatljivi stilski dodatak za onu koju karakterizira odanost, pribranost i sposobnost improvizacije.