Nije joj bilo jasno kako su uspjeli pretvoriti srebrni pir u formalni banket s programom, govorima, stativama za foto-kutak i tortom na pet katova. Dvadeset i pet godina braka jest svojevrsna uspješnica ali ne baš uspješnica tipa "budemo rezervirali pola hotela Astoria". Jer da - skoro pa pola hotela. Ali tko ima - ima, valjda.
       Iako si je kratko uspijevala odvraćati pažnju glamurom interijera iz Belle Èpoque perioda od toga što je ona, figurativno, u toj struji osobnosti više bila ona riba koja se u životu mučila plivajući uzvodno, dok su ostali oko nje ležerno plutali nizvodno, to je postalo nemoguće kad se među uzvanicima zakuhao okršaj. Drama je počela kad su se slavljenici posvađali oko rasporeda sjedenja rodbine. Netko je čuo riječ "neprimjereno", nakon čega je odnekud odjeknulo: "Uvijek ti!" i uskoro je netko negdje plakao i prije nego što je postalo jasno na koga bi se trebalo ljutiti. Raspoloženje se prelilo u unakrsnu paljbu i ona je opet osjetila da je suvišna. Nekako joj je to bio visoko zastupljen osjećaj u zadnje vrijeme.
       Iskoristila je trenutak. Iskrala se prema liftu s namjerom da se povuče u sobu. Glava joj je bila puna vlastitih briga - svih onih "ma što ja radim uopće", "kamo idem" i "zašto mi život djeluje kao tuđa koreografija". Upravo u trenutku kad je došla do "stvari ne funkcioniraju", a slučajno je to baš bio trenutak u kojem je birala kat, prst joj je naišao na tipku koja je bila prelijepljena ceduljicom na kojoj je pisalo: "Nije u funkciji". 
       "Savršeno" - promrmljala je. "Konačno nešto s čime se mogu poistovjetiti." I onda ju je - iz čiste inercije, hira ili prkosa - pritisnula. I odmah požalila. U glavi su joj se već razvijali scenariji. Lift će stati jer s tim katom nešto ne valja ili će se vrata otvoriti a s druge strane će je dočekati hotelsko osiguranje kao da je terorist u nastajanju. Već je smišljala izlike kad je lift počeo škripati kao da razmišlja, a zatim - stao. Ali nije ostao u kvaru.
       Vrata su se otvorila. Nitko je nije dočekao s druge strane. Samo meko osvjetljen dugačak hodnik ispunjen nekakvim postoljima i zidovima punim izvješenih okvira, s tablom na početku. Na tabli je stajao natpis: "Ovaj kat je u razdoblju Austro-Ugarske služio za smještaj vojne mornarice. Danas služi kao mali pomorski muzej u kojem odsjedate među zidovima koji odjekuju pričama nošenim valovima." To ju je sjetilo na neki članak o tome koji je nekad negdje pročitala. Samo, bila je sigurna da je to bilo poprilično davno. Pisalo je da pripremaju otvaranje tog kata. Očito je "priprema" bila vrlo široko shvaćen pojam. Sve je bilo prekriveno slojem prašine. Kuteve su ispunjavale paučine. Boja se ljuštila sa zidova na cerade koje su ležale po podu. Definitivno nisu žurili.
       Zakoračila je i prošla pokraj stare karte Jadrana, zatim pokraj vitrine s uniformom, pa pokraj dnevnika mornara čije su stranice bile pohabane od starosti i vlage. Tamo je, između redaka, zastala na rečenici: "Najgore je kad more utihne - tek tada čuješ sebe." Razumjela je to na vlastitom iskustvu iako nije bila mornar na otvorenom moru. Često je život ispunjavala aktivnostima, obvezama, odredištima - sve samo da ne mora zastati. Jer - kad bi zastala čula bi vlastite misli. Nije joj se sviđalo ono što je čula. Nastavila je obilazak. 
       Nakon sekstanta, teških kompasa i starog globusa sa stiliziranom ružom vjetrova naišla je na postolje na kojem je stajala stara bočica od puhanog stakla s prozirnom tekućinom i čepom zapečaćenim voskom. Na natpisu pokraj nje stajalo je: "Uzeto iz mirnog mora. Rijetki primjerak." "Hah, mogu misliti." - promrmljala je. I to joj je nekako zazvučalo blisko. Je li imala bočicu u koju je i sama mogla pospremiti zrak iz prostorije u trenucima mira da je nosi okolo sa sobom? Ideja joj se nije činila toliko suludom. Iako je bila sigurna da je po tom pitanju i sama bila rijetki primjerak.
       Nakon nekoliko izložaka brodskog posuđa i stare bačve za čuvanje žita, naišla je na crno bijelu sliku broda koji je napola potonuo. Uz sliku je stajao natpis: "SMS Szent Istvàn - najteži ratni brod Austro-Ugarske flote. Potonuo 10. lipnja, 1918. kraj Premude." A ispod toga: "Brod tone samo ako pustiš vodu da nadire brže nego što ju možeš izbacivati van." To je bio trenutak kad se zapitala je li pomorski muzej - pomorski muzej ili je ona to prolazila hodnikom vlastite psihe. Kako god bilo, ta prostorija koja još nije bila namijenjena tome da je svijet vidi pokrenula je nešto u njezinom vlastitom unutarnjem svijetu.

       Do trenutka kad se vratila u sobu imala je dublje razumijevanje vlastitog nezadovoljstva. Shvatila je da je previše puštala vodu da nadire.
~*~
       Astoria je ogrlica koja je dobila naziv po hotelu koji je metaforički iskorišten za potrebe svojevrsne šetnje kroz hodnik ispunjen vlastitim osvještenim istinama o životu. Sama ogrlica nosi nisku od ružičastog kalcedona čeških rondela sa ovalnim opsidijanom u centru. Opsidijan je u ezoteriji simbolički povezan prvenstveno sa zaštitom, u ovom slučaju onim prihološkim aspektom koji podrazumijeva postavljanje vlastitih granica, samokontrole i distanciranja od onog što iscrpljuje. Također, opsidijan je vulkansko staklo koje se, zbog toga što je nastalo hlađenjem lave, povezuje i uz suočavanje sa vlastitom stvarnošću. Zovu ga i oglednim kamenom jer ima reflektivnu površinu i povijesno se koristio za ogledala.
       Ova ogrlica je za onu koja - kad zastane - postaje sposobna u sebi pročitati pouke stečene u vlastitoj podsvijesti.